Ogrlica

Još od prvih ”produhovljenih” pubertetskih razgovora i revolucionarnih zaključaka prezirem fraze i izreke. Uvjerena sam kako se one samo linijom manjega otpora, bez ikakvog kritičkog razmišljanja, prenose s koljena na koljeno. No, plaši me kako s vremenom dozrijevam do svake od tih ”životnih istina”. Pa i do one kako je ”doma najljepše” ili kako su najbolnije i najopasnije ”unutarnje” ozljede.

Sv. Ante Padovanski

Bio je blagdan Sv. Antuna Padovanskog. To je svetac kojem se Bosanci i Hercegovci mole predanije i češće, vjerojatno, nego Padovanci sami. Govorili su mi da je ”milostiv”, da usliši sve molitve, da voli djecu i mlade, da voli studente i učenike… Ali, da iznad svega voli siromašne. Osobno, s Njim imam dobar odnos. Ili, bolje rečeno, jasno postavljen. Mogu tražiti bilo što razumno i za to ponuditi određenu zadovoljštinu. Ante nepogrešivo ispoštuje moje želje, ali zauzvrat traži da bespogovorno, do detalja precizno i s osmijehom na licu, ispoštujem svoj dio dogovora. Što god o tome rekli teolozi, ja ću uvijek tvrditi da Sv. Ante i ja funkcioniramo po principu ‘čist račun duga ljubav’.

Nisam mogla pjevati s njim, ali sam mogla plakati s njim. I plakali smo zajedno, sve dok nismo ostali sami. On, ja i naš Sveti Ante.

Kad bih ga još kao studentica zamolila da bude sa mnom na ispitu, obećavši da ću prije toga donirati određenu svotu ”njegovim siromasima”, profesor bi nekim čudom postavio pitanje iz jedinog poglavlja koje sam pripremila. Ako, pak, kojim slučajem nisam održala obećanje na ispitu je bilo – kao na ispitu. Jednako je bilo i s potragom za izgubljenim stvarima –  u čemu je Padovanac nepogrešiv. Nekolicini mojih prijatelja, očajnih jer su izgubili nešto važno, sugerirala sam da potraže pomoć kod Ante. A  da tu uslugu plate darom siromašnima. Nakon što su pronašli novčanike, putovnice, ključeve od stana… ustvrdili su kako smo Antun i ja zločinačka organizacija. Kako im sad već zasigurno mi skrivamo stvari, a onda ih reketarimo tražeći otkupninu.

Podsjetnik

Važno je napomenuti da moji prijatelji uglavnom nisu iz krajeva gdje je padovanski svetac toliko popularan, nego iz krajeva u kojima se i događa moja pričica – iz Turopolja.
Kud god da smo mi Herceg-Bosanci odlazili, uz ono najnužnije materijalno, u srcu smo nosili i Sv. Antu. Što se kasnije moglo i vidjeti po crkvama u metropoli. Kako bi se u nekoj župi povećavao broj doseljenika iz tih krajeva, tako bi rasla šansa da će jednog dana u župnoj crkvi osvanuti veliki, ako je ikako moguće najveći, kip svetog Ante. Srećom, u Veliku Goricu došli smo kada su i kip i oltar već odavno zauzeo svoje mjesto na lijevoj strani crkve ‘Uznesenja BDM’.

Eh, da, ali glavni junak moje priče naučio me da to nije ”to”. Čini se da, uz sve dužno poštovanje prema dragom mi svecu, nije samo dovoljno da je On tu. On je samo podsjetnik gdje smo bili i veza je s nama kakvi smo bili prije nego smo otišli. Sastajemo se s Njim u zagrebačkim crkvama, kao gasterbajteri po zavičajnim klubovima po Njemačkoj i Švicarskoj.

Iz zemaljske suzne doli…

Na 13. lipnja obvezno odem na misu obići ga, odnijeti mu ljiljan… Bilo je tako i ove godine. Svećenik je na početku samo usput napomenuo kako se danas, među ostalim, slavi i Sv. Antun Padovanski. I ”odradio” je savim običnu, brzu misu, kao i svakog radnoga dana. Pod kraj mise odložila sam svoj ljiljan pred svečeve noge i ostala klečati. Svećenik je ”podijelio blagoslov”, a ljudi su u tišini krenuli prema izlazu. Radni dan je, pa nije bilo ni zbora da zapjeva Izlaznu pjesmu.

Odjedanput se crkvom razložio duboki glas.. Prerezao je tišinu kao eksplozija. Toliko snažno da su svi na trenutak zastali i gotovo uplašeno ga tražili pogledom.
Okrenula sam se i iza sebe ugledala ogromnog čovjeka. Onako ogromnog kako ogromni znaju biti ljudi iz mog rodnog kraja. Bez imalo sluha, ali iz svega glasa, tako da su mu se žile na vratu zategnule kao strune, pjevao je:

”Iz zemaljske suzne doli
Uzdižemo tebi glas
Sveti Ante, moli za nas
Sada i na smrtni čas!
Nevolja nas teška tišti
Utjehe nam s neba daj!
Oproštenje svim nam išti
I nebeski sjajni raj…”

Nisam tribo ić’

Ljudi su ga u čudu gledali, pa pogledavali jedni u druge. Činilo mi se da bi tu i tamo netko rado i zapjevao, ali nisu znali riječi. Pjevač je grčevito lomio isprepletene prste, pogledavao čas u sveca, čas u ljude, kao da traži pomoć. Ali, nije odustajao. Zatvorio je oči i nastavljao. Crkvom se razlijegao njegov glas. Jedna je gospođa pokušala pomoći sa ‘na-na-na-nana’, što mu je dalo tek toliko snage da izdrži do kraja. Otpjevavši zadnju kiticu, niz to staro izborano lice, iz zatvorenih očiju, potekle su najveće suze koje sam ikada vidjela. Pokušavao je sačuvati svoje dostojanstvo i prinio ruke licu kako bi ga sakrio. Ali, ono što boli, bilo je jače i od tog dobro mi poznatog ponosa koji podnosi sve osim suza i iskazivanja slabosti.

Ni ja nisam znala tekst. Nisam mogla pjevati s njim, ali sam mogla plakati s njim. I plakali smo zajedno, sve dok nismo ostali sami on, ja i naš Sveti Ante.
Na izlazu sam ga upitala otkud je? Odmahnuo je rukom i nastavio hodati. Tek na izlazu iz dvorišta kad sam krenula svojim putem, promrmljao je: ”Nisam tribo ić’ od svoje kuće i gotovo.” Ispratila sam ga pogledom sve dok, teškim korakom, nije zamaknuo iza ugla zgrade. Nastavila sam sjediti u automobilu i razmišljati o snazi navike, o građenju vlastitoga života iz malih komadića, dobro nam poznatima i bliskima. Jer, volimo ono što poznajemo.

Jedni drugima trebamo pridržati nisku, zategnuti končić, pomoći skupiti perlice ako se prospu, pridržati svijeću…

U glavi mi je zvonila rečenica moje bake koju izgovori svaki put kad je s prvim hladnijim danima redom počnemo nazivati i moliti da dođe, kako bismo mi bili mirniji. Razvijamo najcrnje scenarije o tome što joj se sve može dogiti, samoj, tako daleko od svih nas. A ona ponavlja: ”Znam. I lipo mi je s vama, al’ mi je u mojoj kući najlipše. Nemojte me, molim vas!”

Skup sitnica, ogrlica trenutaka

Kako roditelji mogu gušiti djecu svojom ljubavlju, tako je često i obrnuto. Iz ljubavi ih natjeramo da žive naše živote, mijenjamo njihove navike i činimo ih nesretnima. Uzajamno, naizmjenično čupanje života iz ruku!
A život je skup sitnica, ogrlica trenutaka. Što smo stariji, navike nam postaju važnije. Sve predanije laštimo svaku tu perlicu, slažemo po boji, važnosti, osjećaju i nižemo ih u ogrlicu naših dana. I svaka je unikat. Mijenjanje tog redoslijeda nemoguće je bez trganja, a trganje je bolno.

Mom junaku netko je perlice presložio po svom. U nju je možda dodao i prave bisere, učinio je i skupljom i vrijednijom. Ali, ovom čovjeku ona se ne sviđa! Nije njegova! Nije to redoslijed koji zna. Nije je tako nizao iz dana u dan – godinama.

Jedni drugima trebamo pridržati nisku, zategnuti končić, pomoći skupiti perlice ako se prospu, pridržati svijeću… No, nizati ne smijemo. Jednoga dana svatko će svoju ogrlicu staviti oko vrata i bit će mu lijepa točno onoliko koliko je slobode imao nižući je.

Marija Karaula Krznarić

 

WordPress Ads